Nova biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja ili se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni invaliditet.
Ranije u svojoj karijeri znanstvenika istraživača i profesora na Medicinskom fakultetu aktivno sam podržavao motrište da je ljudsko tijelo »biokemijski stroj programiran genima.« Mi znanstvenici smatrali smo da ljudske sposobnosti – kao na primjer one umjetničke i intelektualne – te ljudske slabosti – na primjer, bolesti krvožilnog sustava, rak ili depresija – predstavljaju unaprijed programirane karakteristike u našim genima. Stoga sam životne prednosti i nedostatke, uključujući i naše zdravlje te predisponiranost bolestima, smatrao tek odrazom našeg genetskog nasljeđa.
Sve donedavno mislilo se da se geni samostalno ostvaruju, da se mogu sami »uključivati i isključivati.« Takvo ponašanje potrebno je da bi geni mogli upravljati biologijom. Pa ipak, naše razumijevanje se razvija. U sadašnjim kolegijima i udžbenicima biologije i dalje se naglašava moć gena, međutim među vodećim znanstvenicima koji se bave proučavanjem stanica rađa se radikalno novo shvaćanje. Sada se prepoznaje da aktivnošću naših gena neposredno upravlja okolina, konkretno naša percepcija (interpretacija) okoline. Aktivnošću gena upravlja okolina preko procesa koji se naziva epigenetska kontrola.
Taj novi pogled na biologiju čovjeka ne smatra da je tijelo samo mehanički uređaj, nego priznaje ulogu uma i duha. Budući da prepoznaje da promjenom svoje percepcije ili uvjerenja svojim stanicama šaljemo potpuno drukčije poruke i tako reprogramiramo njihovo djelovanje, taj proboj u biologiji od ključnog je značaja za sve vrste liječenja. Nova biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja ili se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni invaliditet.
Funkcionalne jedinice života su pojedinačne stanice od kojih se sastoje naša tijela. Iako je svaka stanica inherentno inteligentna te može samostalno preživjeti i kada se odstrani iz tijela, u tijelu se svaka stanica odriče svoje individualnosti i postaje član višestanične zajednice. Tijelo, u stvari, predstavlja suradnju zajednice od pedeset bilijuna pojedinačnih stanica. Po definiciji, zajednica je organizacija individuuma predanih promicanju zajedničke vizije. Sukladno tome, premda je svaka stanica slobodan entitet, tjelesna zajednica se pokorava željama i svrsi svog »središnjeg glasa«, onoga što percipiramo kao um i duh.
Kada um opaža da je okolina sigurna i prijateljska, stanice se bave rastom i održavanjem tijela. U stresnim situacijama stanice, međutim, napuštaju svoje uobičajene funkcije i zauzimaju »obrambeni stav«. Energetski izvori tijela – koji se obično koriste za podržavanje rasta – preusmjeruju se u sustave koji osiguravaju obranu za trajanja stresa. Jednostavno rečeno, kada je sustav pod stresom, procesi rasta se ograničavaju ili prekidaju. Iako se naši tjelesni sustavi mogu prilagoditi razdobljima akutnog (kratkotrajnog) stresa, produženi ili kronični stres ih slabi budući da crpi energiju potrebnu za njihovo održavanje, što posljedično dovodi do poremećaja i bolesti.
Glavni uzrok stresa je »središnji glas« sustava, um. Um možemo usporediti s vozačem automobila. Ukoliko ga se pažljivo vozi, automobil se može održavati i imati dobre performanse tijekom cijelog životnog vijeka. Većina olupina ostavljenih uz cestu i naslaganih u auto-otpadima rezultat su lošeg vozačkog umijeća. Isto tako, upravljamo li umješno svojim ponašanjem, možemo očekivati dug, sretan i ispunjen život. S druge strane, neprikladno ponašanje i pogrešno upravljanje osjećajima, slično lošem vozaču, izlaže stanično »vozilo« stresu, te slabi njegove performanse i izaziva »kvar«.
Jeste li dobar ili loš vozač? Prije nego što odgovorite na to pitanje, uočite da »središnji glas« koji upravlja tijelom sačinjavaju dva odijeljena uma. (Sebe)svjesni um je misleće »ja«, to je kreativni um što izražava slobodnu volju. Njegov partner i pomoćnik je podsvjesni um, super-računalo s bazom podataka odnosno programiranih ponašanja. Jedan dio njegovih programa proizlazi iz genetike; to su naši nagoni i oni predstavljaju prirodu.
Podsvjesni um nije sjedište rasuđivanja ni kreativne svijesti; on je isključivo uređaj koji reagira na podražaje. Kada se signal iz okoline percipira, podsvjesni um refleksno aktivira od prije pohranjen bihevioralni odgovor odnosno ponašanje, nešto što ne zahtijeva razmišljanje. Podsvjesni um je programibilni autopilot koji može upravljati »vozilom« bez opažanja ili znanja pilota – svjesnog uma. Kada podsvjesni autopilot upravlja ponašanjem, svijest sanjari o budućnosti ili revidira prošlost.
Djelotvornost sustava s dvostrukim umom određuje kvaliteta programa u podsvjesnom umu. U biti, vaše vozačko umijeće oblikuje osoba koja vas je naučila voziti. Na primjer, ako su vas naučili da vozite s jednom nogom na gasu, a s drugom na kočnici, bez obzira na to koliko automobila posjedujete, svima će se neizbježno prijevremeno pokvariti kočnice ili motor. Slično tome, ako je vaš podsvjesni um programiran neprikladnim bihevioralnim odgovorima na životna iskustva, vaše će »vozačko umijeće«, koje je ispod optimalnog, pridonositi životnim nedaćama i havarijama. Na primjer, bolesti krvožilnog sustava, glavni uzrok smrti, mogu se izravno pripisati programima ponašanja koji loše upravljaju tjelesnu reakciju na stres.
Jeste li dobar ili loš vozač? Odgovor nije lak. U našem svjesnom, kreativnom umu možemo se smatrati umješnim vozačima (bez obzira na autodestruktivne i ograničavajuće programe ponašanja koji neopaženo potkopavaju naša stremljenja.)
Ljudi su uglavnom nesvjesni svojih temeljnih predodžbi i uvjerenja o životu. Uzrok tome krije se u činjenici što prenatalni i neonatalni mozak u prvih šest godina ljudskog života djeluje pretežno na delta i theta EEG frekvencijama. Ta niska razina moždane aktivnosti naziva se hipnogogično stanje. Dok su u tom hipnotičkom transu, roditelji djecu ne moraju aktivno podučavati jer ona svoje programe ponašanja stječu jednostavno promatranjem roditelja, braće i sestara, vršnjaka i učitelja. Jesu li vam vaša iskustva u ranoj razvojnoj dobi pružila dobre modele ponašanja za nastavak vašeg života?
Tijekom prvih šest godina života dijete podsvjesno stječe repertoar ponašanja potreban da postane funkcionalni član društva. Povrh toga, djetetov um također »skida« uvjerenja koja se odnosi na njega samog. Kada roditelj malom djetetu kaže da je glupo, nevrijedno, odnosno da posjeduje bilo kakvu negativnu osobinu, to se u djetetov podsvjesni um registrira kao »činjenica«. Ta stečena uvjerenja tvore »središnji glas« koji upravlja sudbinom tjelesne stanične zajednice tijela. Iako osoba u domeni svjesnog uma može imati visoko mišljenje o sebi, moćniji nesvjesni um istovremeno može promicati autodestruktivno ponašanje.
Kod autopilotskog mehanizma nevolja je u tome što su podsvjesni postupci programirani na način da se odvijaju bez da ih svjesno nadziremo, pa čak i bez da ih opazimo. Budući da je većina naših postupaka pod nadzorom podsvjesnog uma, rijetko ih zamjećujemo, a kamoli da znamo da su se uopće počeli odvijati. Mada vaš svjesni um percipira da ste dobar vozač, nesvjesni um, koji većinu vremena drži ruke na upravljaču, mogao bi vas voditi putem uništenja.
Kada postanemo svjesniji i sve se manje oslanjamo na automatizirane podsvjesne programe, prestajemo biti »žrtve« vlastitih programa i postajemo gospodari svoje sudbine. Svjesnost posredstvom vlastite sposobnosti da prerađuje ograničavajuće predodžbe (uvjerenja) i autodestruktivna ponašanja može aktivno preobraziti narav našeg života tako da bude ispunjen ljubavlju, zdravljem i napretkom.
Danas nam različiti modaliteti nove energetske psihologije omogućavaju da brzo i temeljito reprogramiramo ograničavajuća podsvjesna uvjerenja koja potom staničnoj zajednici, to jest našem tijelu, šalju skup poruka drukčije kvalitete. Stoga upotreba tih modaliteta predstavlja ključ za osobni razvoj i fizičko zdravlje. Sve to govori u prilog postavci da živimo u svijetu svjesnog izbora, a ne genetskog determinizma.
Časopis Svjetlost br. 47
